Sedam dana sa Sharathom Joisom u Kopenhagenu

Sharath Jois potječe iz poznate ”Ashtanga” obitelji. Njegova majka Saraswathi kćer je Pattabhija Joisa koji je sistematizirao Ashtanga Vinyasa jogu. 2009. g. Pattabhi Jois je preminuo u 93-oj godini te je nakon njega Sharat preuzeo Ashtanga Yoga Institut u Mysoreu poznat kao KPJAYI. Njegov tipičan dan počinje već u jedan sat u noći kada odrađuje svoju praksu prije dolaska studenata. Mysore je centar Ashtange u koji iz godine u godinu more studenata dolazi vježbati pod vodstvom Sharata Joisa jer svatko želi dobiti priliku vježbati izvornu metodu pa su mjesta uglavnom unaprijed bukirana. Mnogi ashtangiji imaju želju, no nažalost ne i mogućnost vježbanja u Mysoru zbog nedostatka kapaciteta, obiteljskih razloga, financija itd. Sharath je odlučio pružiti svima ovu priliku te je započeo raditi turneje Ashtange u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji. Nedavno sam se našla na jednoj od njih pa ću nastojati prenijeti svoja iskustva.

Satovi su se odvijali u jutarnjim satima u prostranoj sportskoj dvorani Dgi Byen, 10-ak min udaljenoj od centra Kopenhagena. Priprema počinje u 5:30, a zatim tuširanje, presvlačenje i ugodna jutarnja šetnjica do dvorane. U 6:30 Dgi Byen je već ispunjen joga prostirkama, mirisom sandalovine, te hrpom Lululemon simbola. Jasno se vidjelo ushićenje prije prve prakse sa Sharatom ili kako ga danas nazivaju ”The Boss-om”.

 

U roku od desetak minuta svi smo zauzeli svoja mjesta i iščekivali početak sata. Bilo je preko 400 studenata sa svih strana svijeta, što je za sada najposjećenija turneja, posjećenija i od one u New Yorku. Sharath je nečujno ušetao par minuta prije 7:00 s osobnim snimateljem. Muk je trajao do 7:00, a zatim se sat otvorio mantrom i igra je počela. Ekam inhale. U prvom psu prema dolje omeo me neodređeni zvuk vjetra i bilo mi je nejasno odakle dolazi. Za koji trenutak shvatila sam da sam u krivu. To nije bio zvuk vjetra nego snaga 400 ujjayi-a. Već na prvom pozdravu Suncu osjetila se ta moćna ashtanga vibra, posebna energija zbog koje ljudi hrle u Mysore. Sve mi je bilo jasnije jer osjećaj je zaista poseban. Ovo iskustvo teško je opisati riječima, potrebno ga je iskusiti. Sharath nas je tijekom sata, više puta upozoravao ”Why hurry”, a posebno u Chaturangama i Navasani. Nakon brojnih vinyasa prvih serija chaturanga više nije bila ”piece of cake” jer sekunda može izmijeniti cijelu praksu.

Drugi dan Sharath nas je opet upitao ”Why hurry? Hungry?”. Mislim da smo se u tom trenutku svi zapitali jesmo li zaista „ovdje i sada“ ili u mislima u Starbucksu ispijamo prvu jutarnju kavicu. U sat i dvadeset minuta prešli smo cijelu prvu seriju. Stojeće i sjedeće asane su se brojale nešto brže, dok su prijelazne vinyase po dahu trajale duže. Završna sekvenca je išla dosta sporo posebno Sirsasana i Utpluthi koji je bio najduži. Paschimottanasana B je izbačena kao i preparacija za Urdhva Dhanarasanu. Tokom Padmasane smo imali kratku Nadi Shodanu (oblik vježbe disanja), što je bila lijepa uvertira i trenutak sabiranja prije zadnjeg napora (utpluthi). Sharath se tijekom Shavasane zahvalio i napustio shalu. Ostala sam duže nego inače iako su brojni polaznici nemirnijeg duha šuškajući otišli već nakon jedne minute (vjerojatno u Starbucks). Odlazim iz sale ispunjena zadovoljstvom i mirom u razgledavanje grada. Hodajući prekrasnim ulicama Kopenhagena među bajkovitim šarenim kućama nisam si mogla pomoći već sam razmišljala o povratku sljedeće godine osim ako me čudesni putevi ne odvedu u Mysore, gdje se ova prekrasna Ashtanga priča začela.

 

 

Evo kako izgleda brojanje vinyasi na Sanskrit jeziku:

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save

Save